Monday, bloody Monday!

Pa prekosutra je opet ponedjeljak!

Joj taj ponedjeljak, kad barem ne bi postojao.

Kad će više proći ovaj ponedjeljak.

MRZIM PONEDJELJKE!

Nek’ se okreće u grobu onaj tko je izmislio ponedjeljak!

Ajme, sutra je ponedjeljak!

Ako preživim ponedjeljak, mogu sve!

Kad bih barem mogla prespavati ovaj dan.

 I još gomilu suvišnih izjava kojima mnogi nastoje svoje ukućane, prijatelje i širu javnost obavijestiti o tome kako je vikend završio, kao da se to nikada prije nije dogodilo i kao da je to jedna sasvim neuobičajena stvar.

Bi li itko reagirao na isti način svaki put kada osvane novi dan? Dakle, to je ono, probudiš se i imaš ŽIVOT. Čemu živjeti ako se ne raduješ svakom trenutku koji živiš, svakom novom danu? Ako ne iščekuješ što će ti donijeti novi dan? Dakako, život ima lijepe i manje lijepe trenutke i nisam neuračunljivi optimist koji vjeruje da svaki dan sunce svima sja i da ne postoje problemi, niti situacije koje nisu izvor radosti.
No, koliko je zdravo svaki tjedan započinjati s mržnjom prema novom početku? Prema tome je proslava Nove godine contradictio in se. Zašto se slavi početak nove godine, a mrzi početak novog tjedna? Pa godina dana ima puno više ponedjeljaka nego jedan tjedan. Njih preko 50.

 

Zašto su ponedjeljci toliko omraženi?

Početak tjedna, prvi dan nakon odmora, nakon uživanja, nakon nerada, nakon slavlja i drugih fenomena koje nam donosi precijenjeni vikend. Odmor od “rutine” nasilno prekida oštro, glasno zvono budilice, taj nepodnošljiv, neprilagođen zvuk izaziva frustraciju jer najednom ti – moraš. Sve što te čeka jednostavno moraš. A ti baš ne želiš ništa morati.
Pokušat ću skratiti i pojednostaviti. Problem je između onoga što moraš i onoga što želiš. Važno je željeti ono što moraš jer onda to više ne moraš nego želiš. A kad činiš nešto što želiš onda nema frustracija zato što nešto moraš. Ne zvuči li jednostavno?
Ako se ne potrudiš oko sebe, nitko neće. Definiraj što želiš i zašto to želiš i kako ćeš to postići. Pokreni se, budi sebi motivacija. Želi biti osoba koja će se radovati ponedjeljku ujutro jer ju čeka posao kojega voli. I kojega radi zato što to želi.
Kada bi radio više onoga što želiš, a manje onoga što moraš, tada bi ti i ponedjeljci postali draži. Onda i nakon nezaboravnog vikenda želiš ići na posao, ili u školu, ili na faks ili gdje već moraš. Ako i ne želiš, barem nije toliko teško kao što bi to inače bilo. Zato uzmi svoj život u svoje ruke i, kako bi rekao Ivan Pavao II, od njega napravi – remek djelo.

 Mnogi kažu da je rutina loša stvar. Da ti je život monoton, dosadan i umrtvljen ako svaki dan u isto vrijeme ustaješ, spremaš se i odlaziš obaviti obveze koje te čekaju, a poslijepodne, u neko pristojno vrijeme (u špici) dolaziš natrag kući. I tako 5 dana u tjednu. Strašno, kako ljudi to preživljavaju? Kako preživljavaju svoj jednoličan život koji se ciklički ponavlja iz tjedna u tjedan?
Ma… nije tako. Gledajući površno, iz nekog čudnog kuta gledišta, da – to može zvučati prilično dosadno. No, bojim se da oni koji sretni žive takav život, ne gledaju na njega iz tog kuta. Gledaju ga s povećalom, jer oni primjećuju male stvari svaki dan. I zato im niti jedan dan nije isti. Oni primjećuju kako kava može fantastično mirisati u hladno zimsko jutro, naročito kad je coffe to go, pa njome griješ ruke. Oni primjećuju kako se svjetlost sunca čudesno lomi na granama mokrih stabala – nije Cesarić jedini primjetio Voćku poslije kiše, jedini ju je opisao. Oni primjećuju osmijeh slučajnih prolaznika na ulici ili ljubaznog konobara u kafiću. Oni primjećuju cvrkut ptica ili crkvena zvona. Oni jednostavno primjećuju koliko je čudesa oko njih i svakome pridaju pažnju i na svakome su zahvalni. Pronalaze neuobičajeno u običnome.

 

Čemu se ti raduješ? Zar je odlazak na počinak, stanje bez svijesti, bolji od života koji imaš oko sebe? Bolji od zraka koji udišeš, boja koje vidiš, mirisa kave, cvijeća, toplog kruha, kolača, kroasana, pohanih brokula u menzi, novca pronađenog u džepu kaputa, odrađenog treninga, osjećaja koje dijeliš s drugim ljudima… 

Svaki novi dan je novo čudo, a čuda se ne uzimaju zdravo za gotovo, niti se mrze. U jednom filmu stari mudrac kaže: “Yesterday is history, tomorrow is a mystery, but today is a gift. That is why it is called the present”.
Tko će baciti neotvoren poklon? Ne znaš što je u njemu dok ga ne otvoriš – isto je sa svakim jutrom kojim se budiš. Pa tako i ponedjeljkom ujutro.

 Ponedjeljci su divna stvar! Novi početak. Nove prilike i mogućnosti. Carpe diem!

 

Autor: A.K.