Financije ili sreća?

Čovjek ili stroj?

Potreba ili želja?

Njemačka, Irska ili Hrvatska?

Gdje je ravnoteža između životne potrebe i potrebe za životom?
Danas se toliko pitanja nameće, a čovjek jednostavno nema kamo. Život baca svoje kockice, računi stižu, krediti se gomilaju, dugovi udvostručuju, a gdje stojimo mi?

Gdje su nestali temelji naše sigurnosti i života?

Previše kiša je palo na naše temelje i domovinu. Te iste isprale su i sigurnost koju smo nekada imali. Obitelj se dijeli na Hrvatsku i Njemačku ili Irsku, život se dijeli na bogate i siromašne, a stvarnost i svakodnevica tako okrutno gutaju obitelji pred sobom. Razdvajaju. Lome srca majki i očeva koji su ostavili svoju djecu i otišli u neki „bolji život“. Srca onih čije su nutrine umrle kako bi one njihove djece živjele. Lome ih Božići i svi oni blagdani koje nisu proveli zajedno, lomi ih internetska veza koja je postala jedini način komunikacije.

A zašto? Jer eto, netko se sjetio ukrasti sve. Ukrali su poštenje, ljudskost, prijateljstvo i suosjećanje. Slavoniju, hrvatsku žitnicu ugušili su pesticidi politike. Pregazili su je autobusi puni mladih ljudi koji svoju sreću nisu mogli pronaći ondje gdje je njihov dom. Dalmacija je prepuna turista dok Hrvati žive u garažama kako bi ostatak godine imali dovoljno za život. Kvarner umire zajedno s industrijom koja se već desetak godina samo gasi. Propada. Tone zajedno s nadom u „bolje sutra“.

Znam, tijelo će otići, no srce će ostati.

I jednom, kada nas odnesu bujice politike, mržnje, krađe, korupcije i mita, kad nas konačno slome do kraja i otjeraju u svrhu vlastitih ciljeva, ostat će duša. Ostat će majka, otac, sin i kćer ove zemlje.

Mogu nam uzeti sve, mogu nas protjerati neplaćenim poslovima, velikim kamatama i deložacijama, mogu nas ugušiti politikama i prodajom svega u što sebi nosi naziv hrvatsko, ali ne mogu nam uzeti ono puno značajnije i dublje. Znaš, život pred nas često stavlja “nemoguće misije” i testira naš um i tijelo do krajnjih granica stavljajući pred nas dva izbora. Prvi je onaj da odustanemo, i on je svakako lakši, jednostavniji ali kraćega vijeka. S druge strane, postoji trnje, težak put.

Hoćeš li svoju slagalicu ostaviti u prašnjavom kutu sobe ili ćeš ju složiti i izložiti ponoseći se svojim uspjehom? Ja, dvadesetjednogodišnja djevojka odlučujem osjetiti trnje. Odlučujem ostati i oslikavati već napuštene ulice, odlučujem se za Hrvatsku, jer Njemačka nikad neće biti moj dom. Ona nikada neće imati dušu moje Hrvatske i nikada neće biti rješenje za moje životne slagalice. Hrvatski labirinti bit će moj život, a njezina politike moja motivacija.

Jer tko će ostati i čuvati našu domovinu ako svi sinovi i kćeri odluče otići?

Tko će bojiti ulice u boje života i skladati vesele note u onim gradovima gdje vlada sivilo? To smo ti, ja, mi. I više nema vremena za sutra, za kasnije ću, za pusti. Nema više puštanja i samosažalijevanja. Nema kukanja. Nema bježanja. Nema više onoga „što ja tu mogu“.

Možeš, ali pitanje je želiš li.

Sv. Maksimilijan Kolbe zapisao je: “Život je borba. Ako nije borba, onda je predaja, a ako je predaja onda je smrt.”
A ja? Ja biram život. Biram borbu. Biram svoju domovinu.

Ostati ili otići?

Ostati srcem, dušom i tijelom. Otići od odustajanja, samosažaljenja i “nemogućeg”.

Autor: Tina Ukić