Slobodno vrijeme. Mit ili stvarnost? Ja prva često plačem da to ne postoji, da sam previše opterećena sa svih strana i da mi je to jednostavno nepoznat pojam. Onda se malo saberem, promislim i shvatim da to uopće nije istina. Samo da izbacim mobitel iz dnevnog rasporeda, imala bih slobodnog vremena napretek. Možda vaš problem nije mobitel, ali sigurna sam da ako bolje razmislite, možete reorganizacijom vremena u danu osloboditi minimalno sat slobodnog vremena.

Okej, reorganizirali smo se, postavili prioritete i dobili nešto slobodnog vremena, što sad? Dobro bi bilo da se to vrijeme utroši na koristan način. To može biti vrijeme u kojem radimo nešto za svoju dobrobit ili za dobrobit drugih. Ako vremena nemamo previše, možemo učiniti nešto za sebe, pročitati neku dobru knjigu ili što god već volite raditi. Također, možemo pomoći i svojim ukućanima, popričati s njima ili odigrati neku igru s njima (priznajte, niste se igrali godinama).

Ako imate nešto više slobodnog vremena, onda imam odličnu ideju kako ga utrošiti! Dovoljno je da jedan dan u tjednu imate nešto više slobodnog vremena, ne mora to biti svaki dan. Moj prijedlog: volontiranje!

Razočarani? Možda, ali stvarno ne biste trebali biti. Da, znam, nema profita od toga, i od toga se ne živi, ali volontiranjem dobijete nešto puno vrednije od novca, a to je iskustvo, zahvalnost i na neki način vam promijeni život. Sva svoja volontiranja ne bih mijenjala ni za kakve pare svijeta. Možda vam to zvuči previše naivno, dječje i utopistički, ali pozivam vam vas da probate! Nađite nešto što volite i krenite volontirati. Dobro, ali gdje, pitate se. Vjerovali ili ne, dovoljno je da u sveznajući Google upišete “volontiranje” i tamo pronađete što vam se sviđa. Budući da sam iz Rijeke, dajem vam nekoliko prijedloga za riječki prsten:

• udruga za pomoć ovisnicima Vida
• udruga Centar za kulturu dijaloga
• udruga za terapijsko jahanje “Moj prijatelj”
• udruga Ri Rock
• udruga žena operiranih dojki “Nada-Rijeka”
• dječji dom “Ivana Brlić Mažuranić”
• socijalna samoposluga “Kruh sv. Elizabete”

Više informacija možete saznati na http://www.volonterski-centar-ri.org/baza-organizatoravolontiranja/.

Ako niste iz Rijeke, a želite volontirati, na ovom linku možete pronaći volonterski centar u vašoj
blizini u koji se možete uključiti: http://www.volonterski-centar-ri.org/o-volonterskomcentru/volonterski-centri-u-rh/.

Dopustite da vam kažem nešto o volontiranju iz vlastitog iskustva. Najčešće volontiram ljeti, cijeli 7. mjesec mi, skauti volonteri, (unatoč završnim ispitima) provedemo u kući u Driveniku u radu s grupama. Svake godine dolaze nam djeca iz Srebrenice, beskućnici iz cijele Hrvatske i djeca Banja Luke, a povremeno i neke druge grupe. Svaki dan vam uglavnom izgleda ovako: rano ustajanje(uvjerljivo najgori dio dana), kuhanje kave i pripremanje doručka za grupu. Zatim slijedi slaganje sendviča, naravno, nikad na vrijeme. Da vidite tu manufakturu! Jedan reže kruh, drugi ga nosi do stola, treći slaže šnite jednu do druge, četvrti slaže salamu i sir na kruh, peti priprema aluminijsku foliju (ako smo te sreće pa ju imamo, ako ne, osuđeni smo na prianjajuću foliju koja je puno nezgodnija i baratanje njome zahtijeva više ljudi), a šesti napokon umotava sendviče i slaže ih u kutiju. Priznajem, bude malo naporno kad nas je samo 4. Nakon toga, dio volontera odlazi s grupom na more gdje ih čuvaju, uče plivati, roniti te rade s njima ostale zabavne aktivnosti, a drugi dio ostaje u kući, kuha ručak i čisti. Po povratku s mora, grupa objeduje ručak koji pripreme volonteri, zatim slijedi druženje i program s grupom i oko 22h/23h spavanje. Nakon napornog dana uvijek se nekako molite da rezanje pozamašne količine salame i sira za sutrašnje sendviče ne zapadne baš vas, ali ako i zapadne, što se mora, nije teško! Salama i sir su u frižideru, sad dolazi vrijeme za nas volontere. Tada počinju dubokoumni razgovori ili igra, ovisno o danu. Cijeli srpanj spavate maksimalno 6 sati dnevno, radite cijeli dan bez stajanja, izmori vas more, izmore vas djeca, kuhanje i čišćenje, a vi nikad sretniji i ispunjeniji! Najveći i najljepši paradoks u mom životu! Na tim volontiranjima stekneš i neka neraskidiva prijateljstva. S tim ljudima, volonterima, kuhaš, jedeš, spavaš, čistiš, smiješ se, plačeš, ukratko, živiš s njima mjesec dana. Problem, ili sreća, je u tome da tu sve maske padaju, upoznaš ljude onakve kakvi oni zaista jesu. I onda ih i zavoliš.

To je mjesec ispunjen malim stvarima, velikim radostima, mjesec dosezanja granice tjelesnog raspada, snalaženja i reagiranja u novim situacijama, novih znanja, upoznavanja samog sebe, prelaženja preko samog sebe i još mnogo toga. Sve ima smisla kad znaš za koga to radiš i kad na rastanku osjetiš toliko čvrstih dječjih zagrljaja i suza, kad čuješ iskrene riječi zahvale beskućnika i kad vidiš njihove suzne oči koje su u tebi vidjele prijatelja i osobu koja ih poštuje. A na to sve naravno ne možeš ostati ravnodušan, pa se i ti redovito isplačeš ko kišna godina.

Naučili su me koliko sam nezahvalna, konkretno beskućnici. Imam tako puno, a cijenim to tako malo. Ništa mi nije garantiralo da me majka neće ostaviti nakon poroda, da ću imati krov nad glavom, da ću imati što jesti i što piti, nisam zaslužna za to što sam se rodila ovdje, a ne primjerice u nekom jadnom afričkom selu. Život mi je mogao biti potpuno drugačiji, i puno gori. Ali ja to često ne vidim, nego kukam da mi je loše. A oni koji imaju malo, jako su zahvalni jer bar to malo imaju. Posramili su me. S pravom.

Na kraju, kako bih ja opisala volontiranje jednom riječju? Neprocjenjivo.

P.S. Za vas malčice probitačnije, veliki plus volontiranja su volonterske knjižice koje se cijene na natječajima za stipendije, fakultete i posao, tako da ako vas dobrobit drugih ne potakne na volontiranje, možda vas knjižice potaknu. 😉

 

 

Autor: Chiara Vratović