Ne volim generalizacije, mislim da su vrlo neprofesionalne, stoga ću se potruditi ne generalizirati. Ne zato što sam profesionalac (jer nisam), nego jednostavno zato što nisam napravila istraživanje kako bih znanstveno potkrijepila, odnosno argumentirala svoje stavove (teško je prenijeti sarkazam na zaslon).

Dakle, primijetila sam, a vjerujem da nisam jedina, da su danas mnogi mladi toliko frustrirani i ljuti. Toliko nezadovoljni, nesretni i bespomoćni. Ono, dođem na faks u ponedjeljak, kolegica namrgođena. Pitam je što je, kaže – ništa. Pokušavam uspostaviti nekakvu interakciju – odgovara s da i ne. A dobro, što ću, valjda joj je ponedjeljak. Ali u utorak ista priča. U srijedu repriza, plus, počela se žaliti kako joj se ništa ne da i kako opet mora napraviti gomilu zadaće za idući tjedan (ponavljam, srijeda je, do idućeg tjedna može napisati knjigu). U četvrtak normalno razgovara, ali joj svaka druga započinje bolnim „joooj moram…“ ili „joooj, opet“. U petak vjerojatno isti scenarij, ali je više ne čujem jer sam odrvenila na njezine naricaljke. I tako iz tjedna u tjedan. Curo, čime si ti nezadovoljna? Je li problem u fakultetu, obavezama studija? Ne interesira te? Ispiši se! Fulala si profesiju? Upiši ono što te zanima. Tako je jednostavno i bezbolno. Ako te odabrano zanima, onda, u čemu je problem? Zar bi bilo bolje ništa ne raditi po čitave dane? Zar bi te to radovalo? Zar te ne raduje što možeš naučiti nešto novo, stvoriti nešto, shvatiti, spoznati? Nije li divno moći čitati, istraživati, promišljati, zaključivati? Nije li to, u jednu ruku, obogaćenje života? Okej, možda sam suviše subjektivna. Ne voli svatko čitati niti učiti. Ali, pokušajmo još jednom, ovako: osjećaj nakon odrađenog treninga. Osjećaj nakon što odradiš neku obavezu, kad uspiješ svoj posao privesti kraju. Release. Rasterećenje, olakšanje, osjećaj zadovoljstva, u jednu ruku i ponos. Čovječe, ti si nešto stvorio, nešto si promijenio. Nešto se u tebi promijenilo. Iskustvo više, obogaćen ti je život.

Stagnacija je smrt. Nema napretka, nego miruješ. A svijet danas… sve samo ne miruje. Imaju Floydi pjesmu, Welcome To The Machine. Doduše, ne namjeravam se u potpunosti poistovjetiti s njihovom idejom. Ono što želim reći je da će te, budeš li mirovao, odnijeti bujica. Plutaš, voda te nosi. A znaš li što još pluta? Trupla. Mrtav si, a živiš. Nije li to najžalosnije što se mladom čovjeku može dogoditi?

Reminder. Ovo nije self – help članak.

Recimo da si student. Što rade studenti? Haha, ok, rade oni svašta. Ipak, fokusirajmo se. Studenti primarno uče. Imaju li uvjete za učenje? Bolje nego ikada! Nikad nije bilo lakše doći do informacija. Nikada literatura nije bila serviranija. Knjižnice, ne samo da imaju online kataloge, pa možeš provjeriti je li tvoja knjiga dostupna bez da napustiš stan, nego je možeš i rezervirati u slučaju da netko poželi posuditi tu knjigu baš u periodu otkad se ti ustaneš iz svoje stolice i dovučeš do knjižnice. Neću ni govoriti o bespućima interneta koja ti čarobnim klikom mogu otvoriti oceane znanstvenih članaka u udobnosti tvoga doma. Ali ipak, profesori traže previše? Oni nas toliko opterećuju da nemamo uopće slobodnog vremena. Oni nam zadaju nemoguće zadatke i sve nas mrze, a naočito tebe jer si joj se baš ti najviše zamjerio. Ma jooj, curo, dečko, što ti želiš? Danas, kad je obrazovanje dostupnije nego ikada, pa opet ne valja. Sad ti je teško. Samo opravdanja, samo dobri izgovori kako ne bi učinili nešto. Čekaj malo, što ti želiš? Gdje ima volje, ima i načina. Pa prije su se obitelji odricale kruha kako bi najstarijem sinu omogućili školovanje. Danas sin pljuje na sve što mu je obitelj omogućila i kaže: „neće meni nitko govorit’ što ću ja“. On troši lovu svojih staraca bez imalo grižnje savjesti, uzimajući si za pravo hvaliti se imovinom koju je nažicao, ili, ne daj Bože, ukrao. Jer, tko si ti ako ne nosiš metalni sat u vrijednosti majčine plaće na lijevoj ruci?

Živiš li za vikende? Nestaješ u mraku prekrasnih noći ispunjenih mirisom parfema i alkohola, u društvu tako lijepih ljudi, muzike koja podiže raspoloženje, potiče gibanje, izaziva poglede. I misliš si – to je to. Tad sam sretan/sretna, samo se tome radujem jer je predobro, jedva čekam ponovo! Moj point nije da su izlasci vikendom loši, nego da je loše ako su oni jedino čemu se raduješ. Onda ne bih voljela biti na tvom mjestu.

Mislim da si zato nesretan. Jer živiš da se izgubiš. Da se izgubiš u petku i suboti. Da se sakriješ u maglovitu sjenu trenutka kako bi pobjegao od svoje stvarnosti. Ali zašto? Stvarnost je tako divna! Tako je živa i istinita! Tako je prozračna i svježa. I opipljiva, konkretna. Ona je tvoja. Tvoj dom i tvoje privremeno boravište. Mijenjaš se u njoj, jer, stvarnost korača kroz vrijeme skupa s tobom. Ona je dio tebe. Da, stvarnost je dio tebe, jer si i ti stvaran, jer si i ti dio nje. Ako je pak, stvarnost dio tebe, a ti bježiš od nje, ti, čovječe, bježiš od sebe samoga. Nezgodno. Kako pobjeći od sebe? Ako odeš od sebe, onda više nisi svoj, onda si netko drugi. Ali kako možeš biti netko drugi, kad to nisi ti? Onda si jedna velika laž i obmana. I onda se uvjeriš da si nešto što nisi, i, postepeno, uvjeravaš i druge. I uživaš u ulozi lika koji ti čuva identitet i silno si ponosan što ti više nisi ti, nego si sada ono što nisi! Što si se riješio sebe. Zapravo, ti to misliš. No ipak, duboko, duboko negdje u tvojoj peti (ne srcu, jer ono više nije tvoje) viče mali Ti! Kompresirani ostatak tebe kojega si potisnuo u svoju petu, ali koji se neumorno bori kako bi se vratio na površinu. On izaziva tvoje nezadovoljstvo. To je ostatak tebe koji ti ne dopušta da nestaneš i koji ne želi da budeš truplo koje struja nosi.

Zašto se uopće želiš izgubiti? Zato što u životu ne radiš ono što želiš. Zato što te tvoji odabiri u život zapravo ne usrećuju, ti si polovičan, i tek djelomično ispunjen. Kao čaša koja je to polovice napunjena. Biraj ono što želiš, biraj društvo, hobije i obaveze. Ne dopusti da drugi biraju tebe, ne budi truplo. Iz tvog nezadovoljstva proizlazi i potraga za onim polovičnim, kako bi se time ispunio, jer je tako lakše. Zato u životu gledaš samo na loše stvari, na negativne sitnice koje su tek na marginama cjeline. Ok, što se mene tiče, vjerojatno koristim više parova ružičastih naočala kad je pogled na stvarnost u pitanju, što svakako nije pohvalno, ali ne vjerujem da je ičiji život toliko beznadan da u svemu čega se prihvati može pronaći samo depresiju. Ne može! Pokušat ću nabrojati neke stvari radi kojih bi u životu čovjek trebao biti sretan. Živ si. Zdrav si. Imaš roditelje. Zdravi su. Vole se međusobno. Vole tebe. Imaš krov nad glavom, toplinu doma i nisi gladan. Imaš prijatelje. Imaš braću i sestre. Imaš priliku razviti svoj potencijal (bilo na faksu ili na poslu). Imaš priliku upoznati nove ljude. Imaš Internet. Imaš uspomene koje ti izazivaju osmjeh na licu. Idemo korak dalje. Pokušat ću se sjetiti onoga što mene posebno radosti.. Bit će mi drago ako se s kojom možeš poistovjetiti.

Nebo. Jednostavno je čudesno. Ujutro, kad sunce izlazi, rapsodija boja, a kad zalazi, oblaci krvare. I kako smo mi, Primorci, blagoslovljeni burom, često ujutro možemo vidjeti kako se planine na istoku sjedinjuju s nebom, čineći masivni, neprobojni zid od mekane bijele vate. A noć? Srce mi se smije onih dana u godini kad se nađem pod dubokim svodom posutim zvijezdama, kada se vidi zvjezdana prašina i sva zviježđa ljetnog neba kroz krošnje tamnih borova i uz šum i miris mora koje zrcali tragove tog beskraja. Ili kad moji najbolji prijatelji pristanu otići sa mnom na izlet na drugi kraj države iz nekih mojih sebičnih razloga. Oni to prihvate s osmjehom i kažu zašto ne krenuti u 3 ujutro, nek’ smo mi što ranije na odredištu. Ili kad te ti isti optimisti iznenade apsolutno neočekivanim količinom tolerancije i pažnje kada ti je potrebno. Ili kad izvrsno napišeš ispit za kojeg se nisi nadao ni prolasku. Kada te raduje uspjeh tvojih prijatelja. Kad u menzi ima pohanih brokula i juhe od rajčice.

Toliko je izlizana ona, sitnice život znače. Ali toliko je istinita. One su začin životu, bez njih bi stvarnost bila bljutava. Dopusti sitnicama da ti uđu u život. Bit ćeš sretniji. Bit ćeš radosniji. Otvori srce i ne reži na sve. Jer u svemu se da pronaći loše, nije ni najmanji problem. Samo, to je linija manjeg otpora. To je ono kad se požališ, „… joj opet moram…“ To je podcjenjivanje sebe samoga. Nemoj si to raditi. Bolji si od toga. Zaista vjerujem da jesi. Potrudi se primijetiti sitne radosti u stvarnosti i postat će ti navikom, zdravom navikom koju će i drugi primijetiti. Ako pak ne možeš pronaći baš ništa pozitivno, ti sam budi to svjetlo u nečijem mraku. Budi nečija sitnica koja obasjava dan. Odi u toalet i osmjehni se osobi u zrcalu. Osmjehni se kolegi na hodniku, to je sljedeći korak. I dobra vijest, besplatno je, potrebno je samo na trenutak aktivirati mišiće lica.

 

Autor:  A.K.