Sigurna sam da ste čuli za pojam “učmalost”. To je jedan od onih pojmova čije značenje možete objasniti u nekom kontekstu, ali kad bih vas pitala da mi date definiciju učmalosti vjerojatno biste se spetljali. Pa, hajmo odmah to raščistiti. Hrvatski jezični portal kaže nam da glagol “učmati (se)” znači “ostati bez volje i života u sebi, postati trom duhom i tijelom, predati se apatiji, izgubiti se u tupoj svakodnevici, prepustiti se rutini života bez većih zahtjeva i nastojanja na kvaliteti življenja“.
Vjerojatno vam nije jasno čemu ova mala lekcija hrvatskog jezika i s čime je točno povezana. Pokušat ću vam objasniti.
Naime, promatrajući svijet oko sebe uočila sam jednu čudnu pojavu kod mladih osoba današnjice. Ta pojava može se savršeno opisati gore navedenim pojmom, “učmalost“, naravno.
Ljudi se tijekom cijeloga života druže uglavnom sa svojim vršnjacima. Moji vršnjaci su mladi, budući da sam i sama mlada osoba, tako da ponešto o njima znam. Prvi dio definicije učmalosti glasi “ostati bez volje i života u sebi“. Moram priznati da često to susrećem kod svojih vršnjaka. E da, napomena: ja nisam isključena iz svega ovoga što pišem, sve se ovo odnosi na mene prvu.
Mladi su danas jako bezvoljni. Rečenicu “ne da mi se” čujem otprilike 70 do 80 puta u danu. Rečenica uglavnom bude popraćena i fizičkim stavom, spori hod, pogrbljenost, spuštena glava, uvučena ramena, zijevanje. Ma, znate kako to već izgleda. Okej, svakome se dogodi jednom, pa možda čak i jednom tjedno. Ali, svaki dan? Tu bismo se već trebali zapitati.
Nadalje, definicija kaže “postati trom duhom i tijelom“. Priznajem, stvarno smo tromi. To je sigurno povezano s onom bezvoljnošću. Ali najviše smo tromi na pomaganje drugima. Danas ćete rijetko u autobusu susresti mladu osobu koja čim ugleda staricu odmah skače sa svoga sjedala i ustupa joj mjesto. O ne, ne. Prvo skužiš da je starica ušla. Onda skreneš pogled, naravno. Ako si baš toliki nesretnik da je stala pored tebe, okreneš se i pogledaš po busu postoji li koje drugo prazno mjesto. Ako postoji, odlično, neka sjedne tamo, što bih joj se ja ustajao? Ali problem nastaje kad više nema praznih mjesta a ona još uvijek stoji pokraj tebe. Tada kreće analiza. Pogledaj joj u ruke, ako ima one staračke pjege znači da je stvarno stara i da bi joj se trebao ustati. Ako nema, odlično, nije još dovoljno stara, mogu ostati sjediti. Nadalje, ma joj, danas moram u Zaru što znači da ću baš dosta hodati, a ona vjerojatno ide do svoje kćeri kod koje će samo sjediti i piti kavu, dakle bolje je da ja sjedim. Onda, Jupiter je ušao u Blizance, moglo bi se svašta desiti ako se ustanem, ostat ću ja sjediti za svaki slučaj. I tako dalje, i tako dalje. Ako je analiza pokazala da bismo se ipak trebali ustati, dok mi odgovorimo na poruke na Messengeru i malo pogledamo storije na Instagramu (to moramo sad jer ne možemo stojeći, moramo se čvrsto držati da ne bismo pali, kakvi su ovo busevi uopće, kakav je to grad, al zapravo nije ni čudno kad se sjetimo u kakvoj državi živimo), jadna starica već dođe do svoje stanice i izađe iz busa. Onda smo ljuti jer smo zbog nje morali proći kroz svu tu misaonu proceduru i nismo se mogli fokusirati na predobru pjesmu koju smo slušali. Mislim stvarno, ti današnji starci, pa kamo ovaj svijet ide…
Mislim da vam je sve jasno.
prepustiti se rutini života bez većih zahtjeva i nastojanja na kvaliteti življenja“. Rutina. Ah da, bez veze je al što ja tu mogu, navikao sam već. Svatko je zaglavljen u svojoj rutini, pa i sam život je rutina, što ja tu mogu sad? Moja kvaliteta života je na sasvim solidnoj razini, ne žalim se. Ujutro ustanem (oko 10 najranije), kava, cigara, malo fejs, insta, snep, ako mi se da pročitam neke vijesti, onda u školu/na faks ako mi se da, ako ne, ostanem u krevetu, ionako imam još 3 sezone serije za pogledati. Onda ako sam otišao u školu/na faks i tako potratio cca 6 sati svog života, dođem doma, pojedem nešto, nastavim sa serijom ili društvenim mrežama. Uglavnom, budem na mobitelu, ni sam ne znam što radim na njemu, 23 su sata, operem se, pogledam još koju epizodu serije i odem spavati. Sljedeći dan opet isto. Tu i tamo odem na kavu s frendovima. Šta mi fali?
Ja sam inače onaj “prije je bilo bolje” tip osobe. U zadnje vrijeme pokušavam sve sagledati iz različitih aspekata prije nego što (ako uopće) prosudim da je prije bilo bolje. No što se ove stvari tiče, stvarno mislim da je prije bilo bolje, odnosno da ta učmalost nije postojala, ili bar ne na toj razini. Iz priča svojih roditelja i none i nonota ne samo da ne naslućujem niti natruhe učmalosti, nego osjetim onu žudnju za još malo više vremena. Možda je to utjecaj sela na kojem su odrasli, gdje nisu imali vremena ni za igru, a kamoli za dosadu, a možda ipak i nije. Na povijesti smo učili kako su studenti i mladi ljudi mijenjali svijet, pokretali revolucije, pokazivali bunt (opravdano ili ne), proširili jednu vjeru po cijelome svijetu (apostoli su bili ljudi u dvadesetima i mlađi), umirali za svoje ideale, ukratko, bili ljudi puni života. I onda pogledam nas, mlade ljude današnjice, na kojima svijet ostaje i rastužim se. Naravno, uvijek ima iznimaka, ne-generaliziranje se podrazumijeva. Ali većina današnje mladosti nije poput one slavne mladosti o kojoj smo učili na povijesti.
Iskreno, nemam pojma zašto je to tako. Možda mobiteli, tehnologija, možda zato što su nas roditelji razmazili pa ne znamo cijeniti ništa od onoga što imamo. Ne znam, stvarno. A ne znam ni kako to promijeniti. Samo vidim da ovo ne ide u dobrom smjeru. Jer tko će ako ne mi? I kad ako ne sad?
Ali, znate šta?
Ne da mi se.
Autor: Chiara Vratović