Djeca su blago. Ne znam čija je to izreka. Znam samo da sam je čula negdje stotinjak puta u svom životu i da se u načelu slažem s njom. Ali jesu li i srednjoškolci blago? Jesu li oni djeca? Ili mali ljudi? Ili nešto između? Teško nam je samo definirati srednjoškolce, a kamoli staviti se u njihove glave i prolaziti veliku životnu krizu koja se zove pubertet.
Pubertet je bio najgore razdoblje moga života. Uz prištiće i sve druge tjelesne promjene, tu su i promjene u mozgu, percepciji, načinu razmišljanja i skoro svemu zapravo. Mrzila sam ga. Baš jako. Danas sam zahvalna na svemu što me naučio, al da bih išla ponovo prolaziti kroz tu dolinu suza, ne hvala, ni da mi platiš. Što je zapravo tako strašno u njemu? Mislim da je to što se u tom razdoblju jako mijenjaš i formiraš kao osoba. Više ne znaš tko si. Jesi li još uvijek dijete ili već čovjek? Ovisiš o roditeljima ali ne želiš više ovisiti o njima. Želiš biti samostalan i apsolutno si uvjeren da si sposoban za to. Svi te živciraju, starci najviše jer samo nešto prigovaraju i sputavaju te (samo ti žele dobro al ti to tad ne kužiš). Tražiš sebe. Taj osjećaj pripadnosti ti je jako važan u tom razdoblju i radiš sve i svašta samo kako bi ga osjetio. To je savršeno vrijeme za riskantna ponašanja i čudne stilove odijevanja. Sve samo da bi osjetio da pripadaš negdje. Psihologija kaže da si tada pod utjecajem adolescentskog egocentrizma, ponašanja u kojem misliš da svi neprestano gledaju samo u tebe i da te okolina neprestano prosuđuje. Zeznuto. Onda se ponašaš svakako i čudiš se sam sebi jer dobro znaš da to nisi ti. Najgora stvar je ta što tada u sebi otkriješ nekih 15-tak ličnosti i pitaš se koja si ti od svih tih? Pa tko bi normalan htio biti u takvom stanju?! Ali, nemaš izbora.
Tinejdžeri se, kao uostalom i svi ljudi na svijetu, samo žele osjećati voljeno i prihvaćeno. To stvara pritisak roditeljima jer se njihova djeca ponašaju grozno, rade ono što ne bi smjeli, inate im se, prkose i “zločesti su” i sada bi ih oni, kao, trebali voljeti? Da, trebali bi. Tinejdžeri su zbunjeni, izgubljeni, ne znaju tko im glavu nosi, boje se, traže se, vole vas i dalje samo vam ne znaju to pokazati, s druge strane smatraju da ste grozni i dosadni i da svi njihovi prijatelji imaju bolje roditelje, zapravo ne znaju ni sami što misle. Morate shvatiti da je sve to utjecaj hormona i da su oni i dalje vaša djeca i vaša odgovornost. Žele se osjećati voljeno i prihvaćeno, tako da ako to ne osjete u svojoj obitelji, idu tražiti drugdje. Što im može, nažalost, upropastiti život. No vi svejedno morate biti tu za njih, ne osuđivati ih, ne prigovarati im, ne vrijeđati ih, ne pakostiti im, ne govoriti im da su najgori na svijetu i da bi svijet bio ljepši bez njih, ne odreći ih se. Znam da su užasno naporni i da bi ih nekad samo pošteno htjeli istući ili zatvoriti u kaznu do kraja života. Ali, to ne vodi ničemu. Probajte ih umjesto toga ljubiti. Vi ste roditelji. Vi ste formirane osobe (ili biste bar trebali biti). Vas ne peru hormoni. Vi ste onaj stabilniji u tom odnosu. Vi ste se već nekako ostvarili u životu. Vi ste već upoznali sebe. Vi ste sve ono što oni još nisu. I zato, volite ih. Otrpite sve njihove ružne riječi, ispade bijesa, sve njihove pogreške i mane. Ako vide da vas to ne uznemiruje i da ih volite i nakon toga, počet će se pitati i razmišljati. Početak će biti užasno težak i vjerojatno nećete uspjeti svaki put. Preplavit će vas ljutnja i izderat ćete se na njih. Rezultat: bijesno odlaženje u sobu i lupanje vratima. Ali nema veze, ako se i u jednom od deset njihovih ispada uspijete iskontrolirati, puno ste napravili. Bit će to mali koraci. Ali malim koracima se ide do svega onoga što vrijedi. Nakon nekog vremena njihove provale bijesa neće biti tako burne. Budete li i dalje ustrajali, s vremenom će u potpunosti nestati. Onda bi bilo dobro uspostaviti kvalitetnu komunikaciju, jer jedino tako se problemi mogu efikasno rješavati. Budite strpljivi na tom putu. Strpljivi prema njima, ali i prema sebi. I zapamtite, ako ih vi nećete voljeti i prihvaćati, pobjeći će, naći će nekoga za koga misle da ih voli i prihvaća i to u većini slučajeva ne završi dobro. Ne odustajte od njih! To su vaša djeca. I nisu zločesta, samo su zbunjena i preplašena. Trebate im! Preponosni su da to pokažu, ali stvarno, stvarno im trebate. Treba im vaša ljubav, toplina i sigurnost. Sigurnost da su voljeni unatoč svemu.
Autor: Chiara Vratović